Ognjen Strpic on Thu, 10 Apr 2003 14:30:44 +0200 (CEST) |
[Date Prev] [Date Next] [Thread Prev] [Thread Next] [Date Index] [Thread Index]
[nettime-see] gospodar svih valova |
U četvrtak 12. ožujka 2003. godine, na podnevnoj sjednici Vijeća za radio i televiziju, Treća mreža Hrvatskog radija izgubila je svoju najvažniju frekvenciju, 101MHz, koja pokriva cijeli prostor sjeverne i središnje Hrvatske. Tipična reakcija na ovu "vijest" je nevjerica, što me osobno posve zapanjuje. Da je status dosadašnje frekvencije upitan, znalo se godinama, a podrška Trećem programu bila je rijetka i deklarativna pa je na kraju, nevjerici usprkos, Hrvatska ipak dopustila da se odluka o raspodjeli radijskog spektra donese džentlmenskim sporazumom zainteresiranih strana, kao da je riječ o poslovnoj odluci, a ne javnoj politici. Treća nacionalna radijska mreža, istina, nije bogomdana - zakonom doduše jest predviđena - ali od samog gubitka još je važniji način na koji ju je izgubila: izgubila ju je šutke, iza zatvorenih vrata, bez novinskih izvještaja, bez reakcija, bez protivljenja i bez odgovarajućeg alternativnog rješenja. I dakako, bez javne rasprave. A Treća mreža je javno dobro građana, koji realno ne mogu očekivati da će njezinu funkciju nadomjestiti komercijalne stanice. Istodobno, radijski i televizijski spektar fizikalno je oskudan resurs; za sve mjesta jednostavno nema. U borbi za dobit od njegova iskorištavanja osobito je ugrožen kulturno-znanstveni program: koliko mi je poznato, u svijetu ne postoji ni jedna jedina komercijalna stanica čiji se program isključivo ili bar uglavnom sastoji od tog tipa emisija. Komercijalni sustav telekomunikacija, ili američki sustav, odlikuje načelno ustezanje države od uplitanja u emitiranje: sav ili gotovo sav spektar radijskih i televizijskih frekvencija država izdaje u koncesiju tvrtkama koje na natječaju daju financijski najbolju ponudu. Kako je do takvog raspleta u Sjedinjenim Državama došlo, manje je poznata, ali poučna priča. Povijest javne rasprave o javnom radiju u Sjedinjenim Državama, naime, počinje i završava s jedinom velikom raspravom o telekomunikacijama iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Ona je, pogađate, prekinuta u korist korporacija, koje su do danas gospodari svih valova radija i televizije Sjedinjenih Država. Kako se pokazalo u posljednjih sedamdesetak godina, taj je režim posve marginalizirao radio i televiziju kao javne medije: "Posve je jasno da komercijalni sustav vrlo djelotvorno pruža određene vrste zabave i zadovoljava određene vrste publike. Istodobno, jasno je i da sustav koji se temelji isključivo na profitu, a uzdržava isključivo oglašavanjem, zanemaruje mnoga područja od interesa javnosti. Osim toga, oglašivači su poslužili kao moćni cenzori sadržaja programa -- njima nije u interesu sponzorirati emisije koje mogu naštetiti njihovim reklamnim porukama. Komercijalni radio i televizija vrlo rijetko iskorištavaju obrazovni potencijal emitiranja (...), te je već šezdesetih godina postalo gotovo općeprihvaćano da komercijalni sustav emitiranja, usprkos svom velikom uspjehu i popularnosti, ima velike mane koje su inherentne njegovoj naravi."[1] U tim okolnostima problem je, dakle, posve jednostavan. Odustanemo li od nacionalne Treće mreže ili nekog njenog ekvivalenta, kulturno-znanstvenog radijskog programa neće biti. Odustanemo li od javne rasprave, o supstanci radija i dalje će odlučivati netko drugi. Kako Hrvatska još ne poznaje community radio stanice, koje na lokalnim razinama omogućuju proizvodnju neprofitnog programa bez obveza koje vrijede pri natjecanju za komercijalne frekvencije, legalnog izlaza zapravo nema. Šutnja o telekomunikacijskoj politici može dovesti do samo jednog ishoda: još jedan javni resurs prijeći će u ruke komercijalnih tvrtki. Kad je riječ o radiju i televiziji, rezultat takve politike, ili odsustva politike, beziznimno je poražavajući. [1]Robert W. McChesney, The Political Economy of Radio, u: Ron Sakolsky, Stephen Dunifer (ur) _Seizing the Air Waves: A Free Radio Handbook_, AK Press, 1998, http://www.infoshop.org/texts/seizing/toc.html Ognjen Strpić ----------------------------------------------- Robert W. McChesney: Politička ekonomija radija [Treći program Hrvatskog radija, Projekt Broadcasting, u pripremi] Kad kažem politička ekonomija, upućujem specifično na vrste vlasništva, nadzora i subvencioniranja radijskog emitiranja. Druga ključna sastavnica političko-ekonomske analize je to, kako se radijsko emitiranje odnosi prema društvenoj i klasnoj strukturi društva. Iako u ovom ogledu to ne naglašavam previše, takva je kritika u njemu implicitna. A iako se koncentriram na radijsko emitiranje, povremeno se neće moći razlučiti radio od televizije i drugih vrsta elektroničke komunikacije. Na dugi rok, ista temeljna pitanja vrijede za sve komunikacijske medije. Povijesno, uspon ključnih novih komunikacijskih tehnologija kao što je emitiranje pokrenuo je nacionalne javne rasprave o tome koji je najbolji način da se ti resursi primijene. Razlog tome bilo je to što oskudnost spektra znači da će se u isto vrijeme na istom području emitirati tek šačica programa, a na spektar se gledalo kao na resurs u javnom vlasništvu. Jedan od rezultata tih javnih rasprava bio je, primjerice, da javne sustave emitiranja treba uspostaviti radi određenih javno određenih ciljeva, a ne zato da generiraju dobit. Te su se rasprave često odvijale unutar društvene elite, ali povremeno je bilo intervencija i iz naroda. Do koje je mjere ne-elita participirala u određivanju komunikacijskih politika, može biti barometar za razinu demokracije u društvu. Heuristički, ako određene snage izrazito dominiraju političkom ekonomijom nekog društva, one će izrazito dominirati i njegovim komunikacijskim sustavom, a o temeljnim pitanjima o načinu i ciljevima organizacije komunikacijskog sustava uopće neće biti rasprave. To je bio i jest slučaj s komunističkim partijama u raznim ``narodnim republikama'', a uglavnom vrijedi i za interese velikog biznisa u Sjedinjenim Državama. Upravo je u Sjedinjenim Državama najvidljivije opadanje javne rasprave o komunikacijama. No, većinu ljudi možda iznenađuje da tome nije razlog to što je ljubav prema komercijalnim medijima genetski kodirana u osobama rođenima u Sjedinjenim Državama. Taj je ukus stečen. Kad se dvadesetih godina pojavilo radijsko emitiranje, malo je ljudi mislilo da ono ima ikakav tržišni potencijal. Mnogi pioniri u emitiranju bile su neprofitne organizacije, čiji je cilj bilo davanje javnih usluga. Tek su kasnih dvadesetih kapitalisti počeli osjećati da bi radijsko emitiranje operaterima mrežâ putem komercijalnog oglašavanja moglo donijeti znatnu dobit. Posluživši se svojom golemom moći u Washingtonu, ti su komercijalni broadcasteri uspjeli nametnuti svoju prevlast u Saveznoj komisiji za radio. Posljedica toga bila je da im je taj oskudan broj radijskih kanala de facto predan u ruke, brzom odlukom parlamenta i bez javne rasprave. Nakon te komercijalizacije etera, određeni elementi društva Sjedinjenih Država udružili su se u pokret za reformu emitiranja, kojom se pokušala utvrditi dominantna uloga neprofitnog i nekomercijalnog sektora u američkom radijskom prostoru. Ti protivnici komercijalizacije došli su iz prosvjetnih, vjerskih, radničkih i građanskih organizacija, ženskih grupa, društava novinara, udruženja ratara, građanskih libertarijanaca i intelektualaca. Reformisti su pokušali iskoristiti sve veće nezadovoljstvo javnosti komercijalizacijom radija prije 1934. godine, kad je Kongres jednom godišnje razmatrao prijedloge zakona za trajnu regulaciju radijskog emitiranja. Ti su reformisti bili izrijekom radikalni; tvrdili su da, ako privatni interesi kontroliraju medij, a cilj im je dobit, onda nikakva zakonska regulacija niti samoregulacija neće moći prevladati pristranost sustava. Komercijalno emitiranje, tvrdili su reformisti, izbacit će kontroverzne emisije, radničke emisije i provokativne emisije koje se bave javnim problemima, a isticat će ono što dobro prolazi i najbolje prodaje proizvode svojih oglašivača. Reformistički pokret dezintegrirao se nakon što je 1934. prošao Zakon o komunikacijama, kojim je uspostavljeno Savezno vijeće za komunikacije, FCC. Reformisti se tridesetih godina, međutim, nisu izgubili bitku od komercijalnih interesa na istom terenu. Radijski lobi je prevladao zato što je uspio u tome da većinu Amerikanaca održi u neznanju kad je riječ o politici komunikacije, o kojoj se tada raspravljalo u Kongresu. To su pak postigli tako što su nadzirali ključne elemente novinskih medija, a njihova sofisticirana služba za odnose s javnošću ciljala je na ostatak tiskanih medija i javnost. Osim toga, komercijalni broadcasteri su postali sila s kojom se rijetko koji političar htio sukobiti; gotovo svi zagovornici reforme u Kongresu između 1931. i 1932. godine poraženi su kad su se htjeli ponovno kandidirati, a ta sudbina nije promakla onima koji su ušli u sljedeći sastav Kongresa. S porazom reformista, tvrdnja radio-industrije, da je komercijalno emitiranje inherentno demokratsko i američko, nije se dovodila u pitanje i postala je dijelom političke kulture. Nakon toga, jedini legitimni način kritike komunikacijske politike Sjedinjenih Država bio je ustvrditi da je ona nekompetitivna ili ``suviše'' komercijalna, te joj je stoga potrebna umjerena regulacija kako bi se zaštitio javni interes, a da se pritom ne našteti tržišnoj održivosti te industrije. Temelj za taj ``liberalni'' zahtjev za regulacijom bio je da oskudica broja kanala čini regulaciju nužnom, a ne da je kapitalistička osnova industrije iz temelja pogrešna. Bilo je to daleko od kritika reformista iz tridesetih godina, koji su tvrdili da problem nije jednostavno u nedostatku tržišne utakmice, nego u vladavini tržišta kao takvoj. Što također znači da je danas, uz golemu ekspanziju broja kanala u komunikacijskoj revoluciji, argument iz oskudice izgubio snagu, a liberali teško mogu izdržati pod pritiskom deregulacije. Taj uski raspon javne rasprave o komunikacijskoj politici bio je kontekst u kojem se odvijao razvoj kasnijih komunikacijskih tehnologija, uključujući telefaks, FM radio i televiziju. Da komunikacijske korporacije imaju prednost u iskorištavanju tih tehnologija, uopće se nije dovodilo u pitanje, čak ni u doba New Deala, koje je bilo sklono javnom dobru. U usporedbi s javnim raspravama o radiju tridesetih godina, gotovo da se i nije raspravljalo o alternativnim načinima razvoja tih tehnologija. U četrdesetim godinama i poslije liberali su znali da je tržišna osnova sustava netaknuta te su samo pokušavali osnovati neprofitni sektora na marginama. (Što je bilo problematično; kad god bi, naime, u tim neprofitnim nišama netko vidio smetnju profitabilnoj ekspanziji, njihova se budućnost našla na tankom ledu.) Sredinom tridesetih godina sustavom komercijalnog emitiranja u Sjedinjenim Državama posve su dominirale dvije goleme nacionalne mreže -- CBS i NBC -- koje su poslovale na temelju prihoda od oglašavanja. I NBC i CBS tvrdili su da im se tako važna uloga u sustavu emitiranja Sjedinjenih Država može povjeriti zato što će dobrovoljno djelovati kao ustanove u službi javnosti, čak i kad bi to štetilo njihovoj profitabilnosti. Osim toga, Savezno vijeće za komunikacije ponovno im je razmatralo licence svakih nekoliko godina, kako bi se uvjerilo da koncesionari služe ``javnom interesu'' i udovoljavaju kriterijima ``pogodnosti'' i ``nužnosti'' -- iako gotovo nikada nisu nikome povukli licencu. Kad je četrdesetih godina došla televizija, Vijeće ju je praktički predalo istim mrežama koje su dominirale radijem. Posve je jasno da komercijalni sustav vrlo djelotvorno pruža određene vrste zabave i da zadovoljava određene vrste publike. Istodobno, jasno je i da sustav koji se temelji isključivo na profitu, a uzdržava isključivo oglašavanjem, zanemaruje mnoga područja koja mogu biti u interesu javnosti. Komercijalne stanice gotovo od samog početka suočavaju se s kritikama da zanemaruju ili skidaju kontroverzne političke emisije, kao i zabavne i kulturne emisije koje ne privlače golemu publiku. Osim toga, oglašivači su poslužili kao moćni cenzori sadržaja programa -- njima nije u interesu sponzorirati emisije koje mogu naštetiti njihovim reklamnim porukama. Znatna se kritika usmjerila i na činjenicu da komercijalni radio i televizija vrlo rijetko iskorištavaju obrazovni potencijal emitiranja, osobito ali ne isključivo kad je riječ o djeci. I doista, već je šezdesetih godina postalo gotovo općeprihvaćano da komercijalni sustav emitiranja, usprkos svom velikom uspjehu i popularnosti, ima velike mane koje su inherentne njegovoj naravi. Marginalizacija vrijednosti služenja javnosti u raspravama o komunikacijama u Sjedinjenim Državama -- dapače eliminacija političke debate o komunikacijama -- objašnjava tužnu povijest američkog javnog radija i televizije. Poraz pokreta za reformu emitiranja 1934. doveo je do nečega što bi se moglo nazvati Mračnim dobom javnog emitiranja u Sjedinjenim Državama. Ako su reformisti tridesetih godina željeli sustav u kojem je dominantan neprofitni i nekomercijalni sektor, svi budući zagovornici javnog emitiranja morali su prihvatiti da je postojeći sustav uspostavljen prvenstveno u korist komercijalnih broadcastera, te će u njemu eventualne javne stanice morati naći svoju nišu na marginama, gdje neće prijetiti postojećoj ili potencijalnoj dobiti komercijalnih interesa. Po tome se javno emitiranje u Sjedinjenim Državama iz temelja razlikuje od onog britanskog ili kanadskog, ili gotovo svake druge nacije s usporedivoj političkom ekonomijom. Dok BBC i CBC smatraju da je njihov mandat pružanje usluge cijeloj naciji, javni broadcasteri SAD-a su shvatili da mogu politički preživjeti samo ako ne oduzimaju slušatelje ili gledatelje komercijalnim mrežama. Funkcija javnog ili obrazovnog emitiranja je, dakle, ponuditi onakve emisije čija produkcija komercijalnim stanicama ne donosi dobit. No, političari i državni dužnosnici koji se protive javnom emitiranju istodobno inzistiraju na tome da javno emitiranje ostane unutar ideoloških okvira komercijalnog sustava. To je potaknulo javno radio stanice u Sjedinjenim Državama nakon 1935. da promiče elitne kulturne emisije nauštrb stvaranja velikog slušateljstva. Ukratko, javno emitiranje od 1935. godine u Sjedinjenim Državama nalazi se u situaciji u kojoj ne može pobijediti. Glavna funkcija neprofitnog emitiranja u Sjedinjenim Državama od 1920. do 1960. godine zapravo je bila obavljanje pionirskog posla u otvaranju novih dijelova elektromagnetskog spektra, koje komercijalni interesi trenutno nisu smatrali profitabilnima. Obrazovne stanice tako su četrdesetih i pedesetih godina odigrale golemu ulogu u razvoju emitiranja na AM-u. Svaki put, kad bi se pokazalo da se tamo može zaraditi, mjesto obrazovne stanice zauzeli bi kapitalisti. Čini se da je to sudbina Interneta: pionir Interneta kao javne usluge bio je neprofitni sektor uz državnu potporu, dok ga kapital nije odlučio preuzeti i odgurnuti pionire na margine. Reformisti iz tridesetih godina bili su itekako svjesni te tendencije i nisu dopustili Vijeću za komunikacije da ih izgura u nove tehnologije, gdje neće imati pristup široj publici. Nakon 1935., zagovornici javnog emitiranja više nisu mogli birati. (U mnogim slučajevima, kao što su Internet, satelitska i digitalna komunikacije, sama tehnologija razvijena je kroz znanstveno-istraživačke projekte savezne vlade. No, čim bi tehnologija postala profitabilna, predana je privatnim interesima uz neznatnu kompenzaciju.) Čak i uz ta ograničenja, komercijalni broadcasteri zazirali su od javnog emitiranja i borili su se rukama i nogama protiv njega sve do kasnih šezdesetih godina. Nakon mnogih neuspjelih pokušaja, Kongres 1967. godine donosi Zakon o javnom emitiranju; nedugo nakon toga osniva se Korporacija za javno emitiranje, a ubrzo i stanice PBS i NPR. Komercijalni broadcasteri konačno su se složili da se neće protiviti javnom radiju , prvenstveno zato što su vjerovali da će novi javni sustav biti zadužen za neprofitne kulturne i političke emisije, a kritičari su ih dotad stalno napadali da zapostavljaju tu vrstu programa. Ali postoji kvaka. Odustalo se od početnog plana da se Korporacija za javno emitiranje financira iz poreza koji bi se plaćao pri kupnji novog radio i televizijskog prijemnika, slično BBC-jevoj metodi, čime je javno emitiranje ostalo bez stabilnog izvora prihoda nužnog za planiranje i autonomiju pri uređivanju. Već je u samom početku, dakle, odlučeno da će Amerikanci imati javni sustav, ali da će on biti teško hendikepiran. Imat ćemo samo onakav sustav kakav nam dopuste komercijalni broadcasteri. Iako je javno emitiranje u Sjedinjenim Državama polučilo i neke dobre rezultate, sustav je iz temelja narušen svojom strukturnom osnovicom, a u usporedbi s moćnim sustavima javnih usluga u Evropi čista je farsa. Dapače, u međunarodnim raspravama o javnom emitiranju, naziv "sustav u stilu PBS-a" označava marginalan i nepotpun javni sustav. To je sudbina koju žele izbjeći britanski BBC, kanadski CBC i mnoge druge javne radijske kuće. Nadalje, javne radio i televizijske stanice na većim tržištima postale su iznimno konzervativne institucije (u općenitom, ne političkom smislu riječi). Carnegijevo vijeće -- čiji je izvještaj iz 1967. godine imao ključnu ulogu u stvaranju javnog emitiranja u Sjedinjenim Državama -- imalo je viziju izabranih odbora lokalnih zajednica koje aktivno sudjeluju u upravljanju i uređivanju javnih stanica. Ta je ideja poslije pala u zaborav, a umjesto toga je postavljena prilično nespretna birokracija. Često se, osobito na velikim tržištima, glavni likovi iz odbora javnih televizija dovlače iz redova najbogatijih i najmoćnijih ljudi u zajednici. Javno emitiranje, unatoč svojim nedostacima, stvaralo je i stvara izvanredne emisije. U mom rodnom gradu Madisonu u državi Wisconsin, to je dragocjen izvor informiranja s mnogo brojnijom publikom nego drugdje. Čak i oni kritički nastrojeni prema javnom emitiranju priznaju da ono drži važnu tržišnu nišu. Problem je u tome što je to samo to, niša, i to niša koja služi samo djeliću zajednice. Sustav financiranja je glavna prepreka. Vlada Sjedinjenih Država daje samo oko 15 posto prihoda; javne stanice ovise o donacijama korporacija, zaklada i slušatelja, odnosno gledatelja. Posljedica toga jest da su PBS i NPR postale de facto komercijalna poduzeća, a velikim korporacijama koje su najveći donatori daje ogroman utjecaj na sadržaj emisija, čime krše temeljna načela javnog emitiranja. Tako se, osim toga, potiče programska orijentacija imućnoj publici, umjesto slušateljima iz radničke klase, budući da takvi slušatelji i gledatelji mogu potrošiti više novca. Ironično je da ta dobro podmazana baza javnom emitiranju daje oslonac u pregovorima za dobivanje saveznih dotacija, najmanje jednako koliko i svaki argument u prilog "javnim" medijima. Da državna potpora posve izostane, još bi se povećala pristranost korporativnim interesima i usmjerenost na imućnu publiku. To je razlog zašto su tako iznimno važne te "druge" javne TV i radio stanice, koje postoje u mnogim zajednicama u Sjedinjenim Državama. Osobito je radio, kao posebno jeftin medij, podoban da bude medij zajednice. Osim "drugih" javnih stanica, trebamo potaknuti i neprofitne community radio stanice i radio male snage. One imaju mnogo manje sredstava od komercijalnih i etabliranih javnih stanica, ali su puno bliže ideji javnog emitiranja, a obično su i znatno čvršće povezane s elementima zajednice izvan elitnih sveučilišta ili uglednih predgrađa. Te stanice obično pokušavaju doprijeti do onih dijelova zajednice koje komercijalne i glavne javne stanice u pravilu zanemaruju: siromašne, mlade, umjetnike, političke disidente, udruge građana i manjine. Ukratko, one su mnogo vitalnije -- barem potencijalno -- od etabliranih javnih stanica. Nitko ne misli da samo jedna komercijalna stanica može zadovoljiti cijelu zajednicu, pa zašto bi se od jedne javne stanice očekivalo da bude sveobuhvatna? S digitalnom revolucijom tehničke i pravne granice emitiranja i telefonije, o kojima govori Zakon o komunikacijama iz 1934., više ne postoje. Dapače, ruše se barijere između svih oblika komunikacije, a zakoni o komunikacijama svuda u svijetu postaju zastarjeli. Kongres je izglasao, a predsjednik Clinton prihvatio, Zakon o telekomunikacijama koji je 1996. stupio na snagu umjesto zakona iz 1934. godine. Glavna svrha Zakona o telekomunikacijama je deregulirati cjelokupnu industriju telekomunikacija i ostaviti tržištu, a ne javnim politikama, da zada trasu informacijske autoceste i sustava komunikacija. Mnogi taj zakon smatraju jednim od tri ili četiri najvažnija savezna zakona ovog naraštaja. Čak i prema minimalnim standardima zakona iz 1934., rasprava o Zakonu o telekomunikacijama bila je farsa. Dio zakona de facto su napisali lobisti komunikacijskih tvrtki koje zakon pogađa. "Raspravljalo" se samo o tome hoće li broadcasteri, međugradske i lokalne telefonske kompanije i tvrtke koje pružaju usluge kabelske komunikacije uspjeti uhvatiti korak u toj deregulacijskoj utrci. U skladu s praksom uvedenom sredinom tridesetih godina, polazište su bili primat korporacija i motiv stjecanja dobiti. Legitimna se rasprava vodila u rasponu od onih poput Newta Gingricha, koji je tvrdio da je dobit sinonim za javno dobro, do onih poput potpredsjednika Ala Gorea, koji je tvrdio da tržište ne može udovoljiti svim javnim interesima, ali se oni mogu rješavati tek kad se osigura profitabilnost dominantnog, korporacijskog sektora. Povijest komunikacijskog zakonodavstva uči nas da, iako se Goreova pozicija može ušminkati, jednom kad se da prvenstvo interesima korporacija, interes javnosti beziznimno biva izguran na margine. Stanje je takvo uglavnom zbog istih razloga zbog kojih su tridesetih godina satrti reformisti emitiranja. Političari mogu favorizirati jedan sektor u borbi za zaradu od autoceste, ali se ne mogu usprotiviti samom zarađivanju a da ne stave na kocku svoju političku karijeru. I Demokratska i Republikanska stranka čvrsto su povezane s velikim komunikacijskim tvrtkama, a komunikacijski lobiji spadaju među one kojih se političari najviše boje i poštuju, ali i među najobdarenije od svih koji na Capitol Hillu traže usluge. U ovom slučaju politička nezavisnost mogla bi se steći samo kad bi postojalo dobro obaviješteno građanstvo spremno za borbu za alternativne politike. No, odakle da građani budu obaviješteni? Samo putem novinskih medija, koji sadrže minimalno vijesti i ograničavaju se na službene rasprave, što u ovom slučaju znači izostanak rasprave. Zbog toga se o Zakonu o telekomunikacijama pisalo (prilično opširno) kao o poslovnoj vijesti, a ne kao o vijesti o javnoj politici. "Nikad nisam vidio ništa slično", primijetio je jedan profesionalni lobist. "Muk javne rasprave zaglušuje. O zakonu koji ima zastrašujuće velik utjecaj na sve nas nije bilo nije riječi javne rasprave." Rasprava o komunikacijskoj politici ostala je na elitama i ljudima na čije prihode ima ozbiljan financijski učinak. Ona ne odražava karakter participacijske demokracije Sjedinjenih Država, to je u najboljem slučaju kapitalistička demokracija. Političari obiju stranaka obećali su javnosti da će Zakon o telekomunikacijama dovesti do naglog povećanja broja dobro plaćenih radnih mjesta i intenzivnog nadmetanja, do "digitalne zemlje besplatnih stvari za svakog", kako je to rekao jedan Demokrat. No istodobno čak i površnim čitanjem poslovnih medija, postaje jasno da su oni koji imaju koristi od tog zakona znaju da su te tvrdnje poluistine, ili pak čiste laži. Riječ je o oligopolističkim industrijama koje se itekako protive svakoj konkurenciji osim one pomno planirane. Vjerojatnije je da će deregulacija dovesti do spajanja velikih tvrtki, do porasta koncentracije tržišta i stalnih otpuštanja. A kad Zakon o telekomunikacijama "pusti s lanca" transnacionalne medijske i komunikacijske tvrtke sa sjedištem u Sjedinjenim Državama i ostavi ih da rastu putem novih spajanja i kupovanja manjih tvrtki, bez mnogo straha od regulacijske intervencije, to će de facto dati zeleno svjetlo daljnjoj konsolidaciji globalnog tržišta kojim dominiraju te iste tvrtke. Kao takav, Zakon o telekomunikacijama Sjedinjenih Država do neke je mjere globalni zakon. Najizravnija posljedica donošenja Zakona o telekomunikacijama iz 1996. je neposredna i brza konsolidacija koncentriranog korporacijskog vlasništva nad radio-stanicama Sjedinjenih Država. To je nedopustivo i za svaku osudu. Korporacije dominiraju gotovo svakim kutkom naše medijske kulture. Zašto ne ostaviti radijski spektar, ili njegov najveći dio, za neprofitnu i nekomercijalnu upotrebu? -- Ognjen Strpić http://boo.mi2.hr/~ognjen ............................................... Nettime-SEE mailing list Nettime-SEE@nettime.org http://www.nettime.org/cgi-bin/mailman/listinfo/nettime-see